Ante Starčević, mnogima poznat kao Otac domovine, rođen je 23. svibnja 1823.godine u Velikom Žitniku kraj Gospića, prije točno 200 godina, a bio je hrvatski političar, publicist i književnik, te se bavio i poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom i prevoditeljstvom obzirom da je govorio latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik.
Svoja prve godine života živio je skromno, te je pohađao Pučku školu u Klancu, a od trinaeste godine školuje ga njegov stric Šime Starčević, župnik, pisac i jezikoslovac. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu, odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije, gdje nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti biva promaknut u doktora filozofije, nakon čega odustaje od svećeništva i odlučuje se posvetiti borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Par puta bio je izabran kao zastupnik u Hrvatskom saboru, a tamo je poznat kao jedan od najgorljivijih zagovornika hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Strane prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom.
Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.
Starčevićeve pouke:
„Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke – što menja gospodare.“
„Isti ljudi sačinjavaju i uzderžavaju obćinu, županiju i državu. Tu ne ima tuđih, protivnih, neprijateljskih živaljah: tu postupa sav narod nekojim načinom kao pojedinac, koji ima trostruko gospodarstvo; jer su sva tri njegova, on za njih svako mari, pa čime bolje napreduje njih svako, time je bolje njemu i njima. Kada deržava dobro stoji, ona može pomagati županijam i obćinam; kada je županiji dobro, ona ne napastuje deržavu i pomaže obćinam; kada je obćina srećna, ona ne trebuje ništa od onih dviju, nego im lahko i veselo pomaže. U tom svakom slučaju isti ljudi davaju samo sebi samim: jednom rukom, iz jednog svojega žepa vade, a drugom rukom u drugi svoj žep primaju. Gde je tako, tu ne može biti nečiste sebičnosti ni hinjenja.“
Potaknuti razmišljanjem o svemu pročitanom o ovom pametnom, sposobnom i skromnom ideologu hrvatskog nacionalizma, zapitali smo se: Da li bi nam upravo jedan takav čovjek i danas trebao u Lijepoj našoj?
Najbolje iz Like/Foto: hkv.hr
