16. travnja 2024.

Velebit iz vremena kada se živjelo teško i u oskudici, ali strpljivo

Na brojnim predavanjima legendarna profesorica gospićke Gimnazije prof. Ana Lemić svjedoči o svojem cjeloživotnom planinarenju i obilasku Velebita koje je sažela u monumentalnoj knjizi „Sela i stanovi na Velebitu“. U velebitskim selima život se danas uglavnom ugasio. Dok je za neke bio podosta anakron, mnogi žale za ovim gubitkom jer je u mnogo čemu to bio idealan spoj suživota čovjeka i prirode, kakvoga danas mnogi vole zvati održivim razvojem.

-Staro je planinarsko pravilo „ako nisi bio na Visočici, kao da nisi niti bio na Velebitu“, iako je sa 1619 m to jedan od nižih vrhova Velebita. Na Velebitu me uvijek fasciniralo sve! Često smo išli na Visočicu, ali se ona svaki put činila drukčija. Ovisno o dobu dana, dijelu godine, vremenskim prilikama, zalascima Sunca… Svakoga puta sam mislila da sam na nekom drugom izletu, da se Velebit promijenio. Onda sam krenula dalje jer su se interesi proširili. Obišla sam Vaganski vrh, Sveto brdo, Dabarske kukove, Zavižan… Ne  postoji niti jedan velebitski vrh koji nisam obišla i po nekoliko puta. Tako sam često gledala Velebit sa njegove ličke i primorske strane. Kopnena strana je zelena, pošumljena, dok je primorska strana „usovna“, kamenita, teška za hodanje, ali je također prelijepa na svoj način.

Kada sam malo bolje upoznala Velebit u Gimnaziji sam svoje đake učlanila u Planinarsku grupu. Toliko sam bila sretna što sam svoje učenike česo vodila u planine. Ne samo na Velebit. Bili smo na Risnjaku, Kleku, Bjelolasici, Mosoru, Kozjaku, bili smo u svim nacionalnim parkovima. Svakoga puta sam na izlet vodila člana HGSS-a i dvoje odraslih planinara. Bilo je to vrijeme kada je toj omladini Gospić mogao vikendom ponuditi  samo birtije. Kada su se djeca vraćala sa planinarskih izleta puni dojmova i sretna počeli su me zvati roditelji i pitati kada se opet ide na neki izlet.

Prof. Ana Lemić je fascinantna žena, izuzetno svježe memorije, pamti do najsitnijih detalja sve obilaske i susrete s ljudima i selima diljem Velebita. 

-Znala sam za neka sela i veća naselja po Velebitu. Te ljude smo zvali Podgorci i znalo se da u vrijeme žege i suše prelazili Velebit dolazeći u Liku. Tu su mijenjali svoje smokve i grožđe za žito. Mjera za mjeru. Hodajući Velebitom naišla bih na neko selo, fotografirala ga i razgovarala s ljudima. Uvijek sam nosila dnevnik, evidentirala datum i osnovne značajke toga sela. Toponime, ljude i mnoge detalje. Sve to mi je kasnije jako dobro došlo. Skupila se tako jedna „kritična masa“ materijala jer je nekada Velebit bio itekako naseljen. Onda su mi pomogle topografske karte i dostupna literatura. Tek tada sam shvatila da u rukama imam veliko dokumentarno bogatstvo Velebita koji je inače širem auditoriju gotovo nepoznat.

Do detalja je do tada Velebit već  bio istražen, njegova bogata flora i fauna, krajobrazna raznolikost, njegove bogate forme krša. Ali se o životu na Velebitu nije znalo gotovo ništa. Zato sam jedanput sebi rekla:“Ana, sada ćeš sve ostaviti po strani i samo ćeš to raditi“! Materijala je bilo mnogo, a kada na nešto zagrizeš-nema popuštanja. Pazite, govorimo o 550 sela po Velebitu koja su nestala!!! Danas još ponegdje živi po jedan dvoje ili najviše troje ljudi. Govorimo tek o 2-3 posto nekadašnjih sela. U svakom od tih sela sam osobno bila, fotografirala ih, zavela u svoj dnevnik, opisala… Novo, prošireno izdanje moje knjige „Sela i stanovi na Velebitu“ ima 848 stranica, sa preko 2000 ilustracija čiji sam također autor. Tek je nekoliko fotografija legendarnog Ante Vukušića sa Zavižana, istinske  legende Velebita. Prvo je izdanje knjige doslovno razgrabljeno pa sam nedavno realizirala drugo, prošireno izdanje jer su neka sela bila minirana u vrijeme nastanka prvog izdanja u kojemu je opisano oko 500 sela, zaselaka, ljetnih stanova.

Problem u obilascima nekih sela jest činjenica da se ondje već desetljećima ne živi, postoje samo zarasle kozje staze. U knjizi sam spomenula naseljavanje Ilira po Velebitu, onda su došli Rimljani, Huni, Avari, Turci i na koncu Bunjevci. Kuće su se u početku gradile od drveta, ali je austrijska vlast to zabranila pa je kamen ostao jedini građevinski materijal. Od kamena su se gradile kuće, šterne za vodu, stolići pred kućom, kamenice za napajanje blaga, oluci za odvod kišnice pa i pasje kućice, svjedoči neumorna planinarka i intelektualka prof. Ana Lemić žaleći se kako danas na Velebit više nema kome ponijeti kavu i kekse.

Kada sam prije 20 godina obilazila neka sela nailazila bih tek rijetko na nekog živog stanovnika. Sada je sve to ostalo pusto. U selu Kalić-Jurčić sam išla kozjom stazom, ali sam naišla na kuću iz koje se vidio dim iz dimnjaka. To je u ravnini iznad Jablanca i Starigrada. Nigdje travke u sinjem kamenjaru. U kući me dočekala baka Maša stara 84 godine. Od kada joj je umro muž ona je sama u selu provela 24 godine. Njezin muž Grgo pravio je opanke za cijelo podgorje. Od Starigrada kod Senja pa do Karlobaga i Barić Drage. Ti su stanovnici mahom umrli, a sela sasvim opustjela. Nisam više imala kome ponesti kave ili nekakav slatkiš.

Živjelo se nekada teško i glavne poljoprivredne grane bile su stočarstvo i poljoprivreda na iskrčenim dolcima ograđenim suhozidom. Velebit sa primorske strane kao da ima dvije stepenice. Do 500-600 metara dominirali doci i drage koje su zvali podovi / Starčević Pod, Štokić Pod, Borovački Pod… Bila su to stalna naselja. Početkom ljeta paše za stoku bi nestalo i selilo se u više zone. Ondje su nastambe bile još skromnije  i primitivnije, a zvali su ih stanovi. Tada se u više predjele selilo cijelo selo: sve blago, čeljad, psi i mačke. Koncem  listopada bi na toj visini pao prvi snijeg i moralo se opet seliti natrag. Živjelo  se vrlo teško i skromno. Kruha je bilo malo jer je bilo i malo obradivih površina. Obitelji su bile velike jer je bilo puno djece, iako je smrtnost dojenčadi bila velika zbog surovih uvjeta života. Živjelo se sa malo kruha i puno strpljenja. Tu i tamo se netko iselio u prekomorske zemlje i nastojao barem malo poboljšati život svoje obitelji. 

Kada bi nastupile duge zimske noć, a nije bilo petroleja za rasvjetu, koristila se luč. Tesale su se iznutra borova stabla i dobivala luč koja je pomoću borove smole osvjetljavala kućanstva. Pod tim svjetlom su žene prele vunu i plele odjevne predmete, a muškarci tesali držalice za motiku ili radili sitne popravke, prepričala nam je dio ove vrijedne knjige prof. Ana Lemić koja nam svjedoči kako je u prvom izdanju knjige 2013. opisala oko 500 sela. Zašto? Do ostalih nije mogla stići jer je okolni teren još bio miniran.

Najbolje iz Like